O filmu

Le Fabuleux Destin D'Amelie Poulain

Jednog dana, slušajući vijest o smrti princeze Dajane, Amelija u svom stanu slučajno pronalazi kutiju sa stvarima jednog dječaka i tada odlučuje da nešto uradi. Taj trenutak bio je prekretnica u životu ove dvadesetčetvorogodišnjakinje. Odlučuje da pronađe dječaka, sada već odraslog čovjeka i da mu kutiju. Ako ga to usreći, shvatiće da je to ono čemu treba da se posveti- činiće ljude srećnima kako najbolje umije. Spajaće samce, pomagaće nesposobnima, pokušaće da pruži posljednju nadu onima kojima je to potrebno. I to će, kako je tada mislila, biti smisao njenog života.

Film Čudesna sudbina Amelije Pulen (ili samo Amelija) na idealizovan način govori o savremenom životu u Parizu, i to u njegovom najpoznatijem kvartu- Monmartru. Film je nastao kao rezultat želje reditelja Žan- Pjer Ženea da, posle nekoliko mračnijih (i znatno drugačijih od Amelije) filmova snimi film koji bi bio nešto ličniji za njega. Iako je priču za film napisao Gijom Loren, ovo je zaista ličniji od prethodnih Ženeovih filmova. U njemu je, između ostalog, koristio materijal o stvarima koje je zapisivao dok je živio na raznim mjestima, iako je skoro cijeli film sniman na Monmartru. Žene je autor scenarija, dok se Gijomov dio priče odnosi na dijaloge.
Ovo je neka vrsta romantične komedije, svakako ne tipična. U njoj nema srceparajućih, klišeiziranih, predvidljivih scena, svega onoga što je moguće vidjeti u tipičnim romantičnim komedijama. Amelija je film koji odiše francuski duhom i nemoguće je pomiješati ga sa nekim drugim. Svako ko bar jednom pogleda neki francuski film, zna o čemu je riječ.

Amelija je mlada djevojka koja živi na Monmartru i radi kao konobarica u kafeu "Dvije vjetrenjače". Njen život prilično je jednostavan, zadovoljava se malim stvarima- voli da pravi žabice u kanalu, da razbija koricu na creme broulee-u, da prolazi rukom kroz svježi pasulj, a ne voli kada vozači u starim filmovima ne gledaju put ispred sebe. Odrastala je kao jedinica, uz majku, školsku nastavnicu koja ju je podučavala i oca, psihologa, čiji se jedini kontakt sa njom dešavao jednom godišnje- kada je pregledao i kada bi njeno srce od uzbuđenja lupalo, pa je on mislio da djevojčica ima hipertenziju. Kada joj majka pogine u nesreći, otac se još više povlači u sebe, a Amelija kao rezultat svega toga stvara svoj svijet u kojem pronalazi sve što joj je potrebno.

Zbog svega toga, moglo bi se reći da Amelija živi život bez mnogo uzbuđenja. Ali, od trenutka kad shvata da je makar jednu osobu usrećila, pomišlja da je možda upravo to njen poziv. Tada počinje da radi jednostavne stvari kako bi usrećila ljude oko sebe: koleginicu sa posla spaja sa stalnom mušterijom, mladića iz prodavnice u kojoj stalno trguje oslobađa napornog gazde (remeteći mu njegov ustaljen red, tako da on pomisli da je lud, i dajući mladiću šansu da pokaže da je zaista dobar), prevodeći slijepca preko ulice dok mu detaljno objašnjava kojim putem treba da ide, navodeći svog oca da krene na put o kojem sanja (krišom mu uzme patuljka iz bašte, tako da pomisli da ga je neko oteo i šalje razglednice iz raznih djelova svijeta)... Ali, u jednom trenutku shvatiće da je radila sve za druge, a ništa za sebe i tada u glavi stvara scenario po kojem će umrijeti a niko za to neće znati.

Ali, Amelijina sudbina je zaista čudna. Čak je i njena ljubavna priča manje obična od ostalih. Postaje zainteresovana za misterioznog kolekcionara fotografija ljudi sa foto-automata i pri njihovom drugom slučajnom susretu postaje još više opsjednuta njime. Međutim, Amelija je previše stidljiva da mu priđe i samo nastavlja igru mačke i miša, gotovo gubeći nadu da će se nešto stvarno desiti. Na nju će konačno uticati razgovori sa komšijom, gospodinom Difojeom, samcem kojeg Amelija stalno posjećuje i koji provodi sate slikajući stalno jednu istu Renoarovu sliku, odnosno, djevojku sa slike. Govoreći da je ona jedino što ne može da naslika, jer ne može da uhvati njen odlutali pogled, Difoje zapravo stalno nagovještava da je ta djevojka za njega Amelija, zato što su obije tako jedinstvene i usamljene- djevojka na zabavi među ljudima, Amelija u životu. Shvatajući konačno šta to znači i bojeći se predstave o sopstvenoj smrti koju je sama stvorila, jedini način da se ta strepnja ne ostvari biće da se ohrabri i konačno počne da živi.

Film je dobio brojne nagrade i priznanja, između ostalih: četiri Cezar nagrade, dvije BAFTA nagrade, kao i pet nominacija za Oskara. U ovom francuskom (sa njemačkom koprodukcijom) filmu iz 2001. godina, glavne uloge igraju Odri Tatu, Metju Kasovic, Rufus, Dominik Pinon i drugi. Interesantno je to da je film i pored brojnih izuzetnihg kritika i nagrada bio odbijen u Kanu, okarakterisan kao "neinteresantan", što je najvjerovatnije zbog činjenice da je prikazana verzija bez muzike, ali nije bilo u skladu sa inače toplom dobrodošlicom francuskog žirija i medija. Bilo kako bilo, film svakako važi za jedan od najboljih filmova novije francuske kinematografije, što zbog svoje neobičnosti, što zbog izuzetne glume, dobre režije, produkcije, scenarija... i brojnih drugih kvalitetnih karakteristika ovog filma.

Jedna od najprepoznatljivijih osobina filma je njegova muzika, koju je komponovao Jan Tirsen, a od svih je sigurno najprepoznatljivija kompozicija J'y suis jamais alle.




facebook fun pages:
Le Fabuleux Destin D'Amelie Poulain
Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain - FAN CLUB -